U poslednje vrijeme hvatam sebe kako u prolazu direktno gledam u oči ljudima koji dolaze u susret.
Primijetio sam i to da pokušavam u njihovim očima vidjeti njihovu prošlu mladost. Zamišljam, na osnovu onog što u par sekundi gledam, kako je izgledalo to lice kada je imalo samo 10ak godina. Kakva je energija zračila iz usta zadovoljno uštimanih u osmijeh tada? Kako su imali snove, želje, puteve… Posebno me pogodi životom umoreno lice. Nema snage. Nema više života. Samo mehanizam. Navika. Ignorancija.
Bezvoljno se vuče meso. Kost se o kost trlja; meso razvlači po miliarditi put između istih spona. Ako se ikada i pitalo zašto, više to ne čini.
A prsti. Uvijek u nekom polugrču. Kao da žele da uhvate nešto… Nekada bilo. Sada bezvoljno postoje, jer meso iz čiste zavisti ne dozvoljava da odu svojim neputem.
Stopala su još tu. Više ne vuku. Neko ih samo pritišće i ona pokušavaju da pobjegnu od bola. Čak, ni boli nema u dovoljnoj količini, samo sjećeanje na bol…
Oči, uši, nos… Sve moguće talase su već primili – samo ih ponovo puštaju mozgu kao laganu muziku pred spavanje, sem što ova ne uspavljuje već hipnotiše, da mozak ne poželi i sam da ode…
Ipak postoje razlozi zašto mozak ne bi smio otići…
21:58 12.5.2006
